Piše: Amir Mujanović
Banja Slatina, na periferiji Banja Luke, posljednja sedmica juna 2018. godine. Predivni zeleni brežuljci okružuju banjske sadržaje, pravi odmor za oči, tijelo i dušu. Teško da se može naći prikladnije mjesto da govorimo o psihičkoj trauma i liječenju iste.
Dvadesetak ljudi se udobno smjestilo u sali za sastanke u novootvorenom kongresnom dijelu banjskog kompleksa Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotovic”. Njih šesnaest su učesnici trodnevne radionice o peer podršci u rehabilitaciji i intregraciji preživjelih od mina. Učesnici su uposlenici Centara za mentalno zdravlje, Centara za bazičnu rehabilitaciju i Centara za socijalni rad iz deset opština ugroženih minama u Bosni i Hercegovini.
Organizatori radionice su World Vision i Organizacija amputiraca “UDAS”, u okviru projekta koji je finansiran od Evropske unije. Radionica će prenijeti znanje i izgraditi vještine rehabilitacijskih stručnjaka kako bi se na kvalitetniji način bavili potrebama preživjelih od mina i amputiraca. Učesnici će se također upoznati sa osnovnim elementima peer podrške i pripremiti za uspostavu grupa podrške u opštinama Zvornik, Stanari, Doboj, Konjic, Travnik, Donji Vakuf, Lukavac, Velika Kladuša, Bihać i Bosanska Krupa. Radionica počinje.
Učesnici su pažljivi i zainteresovani. Peer podrška nije uobičajena tema, tako da je za prisutne psihologe, socijalne radnike, fizioterapeute i medicinske sestre ovo prvi susret sa različitim idejama i najboljim praksama. Šejla, psihologinja iz Bosanske Krupe, i Adnan, socijalni radnik iz Velike Kladuše, su tek započeli svoju profesionalnu karijeru u centrima na lokalnom nivou i nisu upoznati sa izazovima s kojima se susreću preživjeli od mina. Drugi, kao fizioterapeut Igor iz Doboja, prepoznaje značaj empatije koja dolazi od nekog ko je prošao kroz istovjetno traumatično iskustvo i podsjeća na saradnju njihovog centra sa lokalnim udruženjem amputiraca u Doboju.
Dok radionica, facilitirana od strane psihologinje i socijalne radnice iz Zavoda “Dr Miroslav Zotović”, traje, razgovaram sa svojim kolegom Željkom Volašem, preživjelim od mine i predsjednikom UDAS-a, koga pitam da mi ukratko objasni svoje iskustvo sa peer podrškom. Prisjeća se događaja od prije dvadeset pet godina.
“Stradao sam u minskom incidentu kao mladić, nakon čega mi je amputirana potkoljenica”, kaže Željko, “ i život kakav sam poznavao se promijenio u trenutku. Vrlo brzo sam shvatio da ne mogu promijeniti ono što se desilo, ali da mogu probati promijeniti svoju svijest o tome. Naučio sam da sam ja više od dijela mog tijela i odlučio da ne prihvatim tu situaciju kao gubitak, već kao mogućnost za vlastiti razvoj.”
“Sjećam se kada sam u ljeto, početkom dvijehiljaditih, šetao gradom u kratkim pantalonama, prišao mi je čovjek i verbalno me napao zbog toga što izlažem svoju protezu pogledima drugih ljudi. Ovakva i druga diskriminatorna ponašanja su me još više učvrstila u uvjerenju da uspostavim relevantno udruženje amputiraca i doprinesem izgradnji društva jednakih mogućnosti.
Istovremeno sam duži period radio kao edukovani peer pomagač u međunarodnoj organizaciji i imao priliku da svakodnevno pružam podršku preživjelim od mina i drugim amputircima u nastojanju da obnove samopouzdanje i steknu autonomiju u upravljanju njihovim životima.
Niko ne uspjeva sam, pa tako ni preživjeli od mina nisu izuzetak u tom pogledu! Potrebni smo jedni drugima! Uglavnom je moja podrška empatijski poticaj kolegi preživjelom, koji je bez mreže podrške koju sam ja imao u svom oporavku, da se probudi i pokrene. Većina preživjelih je naglasila da im je u kriznim periodima bio potreban neko ko je bio u stanju da se “postavi u njihove cipele”. Nekada je moja podrška ograničena na jednostavno ohrabrenje, a nekada na aktivno slušanje čak i onda kada preživjeli ne žele da govore. Slušajući druge na profesionalan način, u mogućnosti smo ih podržati na putu njihovog oporavka.”
Dok Željko ustaje da predstavi koncept peer podrške učesnicima radionice, izlazim nakratko napolje razmišljajući o jedinstvenom pokretu preživjelih u BiH, vođen solidarnošću i osećanjem pripadnosti, u budućnosti. Sa ljudima poput Željke, koji su lideri svojih udruženja, i sa kompetentnim stručnjacima u servisima podrške na lokalnom i višem nivou, čini mi se to realno i izvodljivo kao nikada prije!
